Iz Hrvatske na rad vani upućeno 39 tisuća radnika: Plaćeni osjetno manje nego - domaći

12.10.2017.

POSLOVI U INOZEMSTVU

Autor: Gabrijela Galić

Uglavnom je riječ o građevinskim i industrijskim radnicima čiji su poslodavci dobili poslove u toj zemlji te su domaće radnike uputili preko granice kako bi posao obavili. Sve njih Komisija već nekoliko godina pokušava dodatno zaštiti moderniziranjem preko dva desetljeća stare Direktive o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga

(Novilist.hr) ZAGREB Gotovo 39 tisuća radnika iz Hrvatske upućeno je na rad u neku drugu članicu Europske unije. Preko 66 posto tih radnika, prema podacima Europske komisije, za 2015. godinu, radi u Njemačkoj.

 

Uglavnom je riječ o građevinskim i industrijskim radnicima čiji su poslodavci dobili poslove u toj zemlji te su domaće radnike uputili preko granice kako bi posao obavili.

 

Na taj način u Hrvatskoj, prema podacima Komisije, radi nešto više od sedam tisuća radnika pri čemu prednjače radnici iz Slovenije u građevinskom sektoru. I jedni i drugi »utopljeni« su u masu od dva milijuna radnika iz članica Unije koji su upućeni u rad u neku drugu članicu.Sve njih Komisija već nekoliko godina pokušava dodatno zaštiti moderniziranjem preko dva desetljeća stare Direktive o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga. Propis koji bi upućenim radnicima trebao zajamčiti jednaku plaću za jednak rad na istom radnom mjestu, međutim, postao je veliki kamen spoticanja između bogatijih zemalja Unije u koje se radnici najčešće upućuju i onih siromašnijih koje, zahvaljujući i cijeni rada, dobiju poslove.

 

A kako su upućeni radnici koji najčešće mogu računati na minimalnu plaću, prema podacima Komisije, u odnosu na lokalne radnike plaćeni 10 do 50 posto manje, jasno je zbog čega je nastala velika podjela među zemljama EU. S obavezom primjene lokalnih primamanja na upućene radnike, poslodavci iz Hrvatske, Poljske, Bugarske, Rumunjske i drugih ekonomski slabijih zemalja, više ne bi bili konkurentni. Upravo su te, ekonomski slabije zemlje, kojima se pridružila i Danska, u svibnju prošle godine Komisiji vratile prijedlog zakonodavnog okvira na doradu, a gasovi Sabora tada su bili presudni za »žuti karton«. Direktiva se u međuvremenu nastavila dorađivati te se o čekuje da će se politički kompromis o tom dokumentu postići 23. listopada na Vijeću EU.

 

Ključna je riječ, pritom, možda, jer nitko ne može procijeniti hoće li do političkog dogovora doći.U ovom trenutku uopće je teško reći što je kompromisni prijedlog koji bi zadovoljio sve strane. Dogovori se stalno mijenjaju. Hrvatska se od početka razgovora drži pomalo sa strane, promatrajući razvoj događaja.No, čini se da bi ovog puta mogla zauzeti stranu i to u vrlo specifičnom dijelu propisa. Direktiva bi se, naime, odnosila na sve sektore pa tako i na promet koji je nešto specifičniji ne samo zbog izrazite mobilnosti radne snage već i činjenice da izaslani radnik tijekom rada vjerojatno prolaziti kroz nekoliko zemalja.

 

Dio članica Unije traži da se prava detaširanih radnika u tom sektoru reguliraju posebnim zakonodavstvom u sklopu paketa o cestovnom prijevozu, a ne »općim propisom«. Kako se neslužbeno može čuti u tom smjeru najviše lobiraju Španjolska te Poljska koja predvodi Višegradsku skupinu.

 

Hrvatska bi na Vijeću mogla stati uz Višegradsku skupinu u zahtjevu za »izlaskom« prometa iz općeg propisa. Ako ne bude kompromisa oko tog pitanja, dokument će se nastaviti dorađivati odnosno neće biti još upućen Parlamentu na izglasavanje.

 

 

No, nisu samo vozači, odnosno njihova prava problematični jer se još uvijek vode dogovori oko primanja izaslanih radnika kojima bi trebalo jamčiti prava propisana zakonom, drugim propisom, odnosno kolektivnim ugovorom u državi primateljici, kao i maksimalno radno vrijeme, minimalno vrijeme odmora, minimalno plaćeni godišnji odmor, primici od rada uvećani za prekovremeni rad...

 

Od pojma minimalne plaće se u pregovorima odustalo, a primici od rada podrazumjevat će ono što podrazumijeva nacionalnim pravom ili praksom države u koju je radnik upućen. Ubuduće bi upućeni radnik morao imati pravo i na troškove putovanja, hrane i smještaja kada ne živi u istom mjestu u kojem radi u državi u kojoj je upućen, ili ako ga poslodavac privremeno pošalje na drugo radno mjesto. Jednaku razinu prava trebaju pritom imati i agencijski radnici, kao i radnici kod podizvođača.

 

 

Hrvatski radnici prosječno se upućuju na četiri mjeseca

 

Hrvatski radnici prosječno se upućuju na četiri mjeseca, dok je na razini EU prosjek šest mjeseci. Moguće »iskorištavanje« radnika, odnosno njihova zamjena, nastoji se riješiti reguliranjem prava dugotrajno upućenih radnika, što prema aktualnom prijedlogu podrazumijeva razdoblje od 24 mjeseca nakon čega bi se radniku trebala jamčiti prava na razini zemlje primateljice. No, riječ je o kumulativnom pravu, što znači, da neka domaća firma u dvije godine na isto radno mjesto može uputiti četiri radnika koja bi izvan zemlje radila po nepunih pet mjeseci. No, petom radniku koji bi na to isto radno mjesto došao poslodavac bi bio dužan plaćati, primjerice, doprinose utvrđene na razini države u kojoj se posao obavlja. Taj se iznos, naravno, uplaćuje u osiguranje radnika u matičnoj državi. Sve će to izazvati zbrku u knjigovodstvima poduzeća, a i pitanje je hoće li se moći dogoditi situacije da se radnici žale zbog diskiminacije. Naime, iako su radili isti posao, nekima će ulog u mirovinu vjerojatno biti veći.