Novinar krenuo u potragu za sezonskim poslom na Jadranu: vlasnik splitskog kafića mu se skoro rasplakao, a lijeni glas s Brača mu je drsko dao do znanja da je nepoželjan

17.06.2018.

'KAKVA SU TO PITANJA!?'

(SLOBODNA DALMACIJA) Uzbuna je oglašena, turistička sezona je ugrožena zbog nedostatka radne snage. Nedostaje oko 15 tisuća radnika. Poslodavci ih stoga privlače na sve moguće načine, posebno u sektoru trgovine, ugostiteljstva i hotelijerstva.

Vlada je upravo povećala kvote za sezonsko zapošljavanje stranaca, brojka trenutačno iznosi 35 tisuća.

 

Prvih 11 Egipćana već je stiglo u hotel na jednom dalmatinskom otoku, piše Jutarnji list.

 

Mediji su puni bombastičnih naslova: slastičarnica obustavila rad jer goste nema tko služiti, glavni kuhari ovog bi ljeta na obali mogli zarađivati i do 40 tisuća kuna neto, barmeni na otocima oko 25. Jedni drugima kradu radnike s blagajni. Ako dovedeš prijatelja da radi s tobom, dobiješ bonus.

 

Međutim, kako to izgleda u stvarnosti? Pokušali smo naći sezonski posao u zadnji čas i provjerili jesu li poslodavci koji navodno vape za osobljem zbog svega poboljšali uvjete rada te plaće. Što doista nude i koliko su spremni pregovarati? Jesu li spremni odriješiti kesu?

 

Zbog svega ovog odlučio sam okušati sreću pa tako u mojem zamišljenom CV-u za ovu priliku stoji kako govorim tri jezika te raspolažem širokim spektrom znanja u uslužnim djelatnostima, a koji se proteže od konobarenja za šankom, na terasi, preko posluživanja sladoleda pa sve do jednostavnije gril kuhinje.

 

Radio sam, kao, već nekoliko sezona i spreman sam i čistiti sobe, mijenjati posteljinu ili prodavati krafne na plaži.

 

Bilo što, samo neka je dobro plaćeno, barem više nego što je prosječna plaća u Hrvatskoj (6253 kn) jer sezona je i panika - želim zaraditi novac i na jesen platiti godinu fakulteta te registraciju za auto.

 

Priupitat ću i za broj radnih sati u danu, kao i s kime dijelim životni prostor dok obavljam sezonski posao. Ne želim gnjaviti - ali odlazim raditi na tri mjeseca u nepoznate okolnosti i neke bih stvari ipak morao znati unaprijed. Evo što sam naučio.

 

 

HOTEL NA BRAČU

 

SOBARICE DOBRODOŠLE, ALI SOBARI BAŠ I NE

 

Prvi poziv upućujem na Brač. Hotel na moru traži radnike. Točnije, sobarice i pomoćno osoblje. Uvjeti su dobri, kako piše u oglasu, a osiguran je i smještaj te hrana.

 

Lijeni glas s druge strane govori mi kako su “došle već neke cure”.

 

“Protiv cura nemam ništa, ako vi primate i sobare”, odgovaram. Nakon kratke šutnje s druge strane linije stiže odgovor - popunjeni smo. Ali oglas vam je aktivan, govorim.

 

Šutnja. Čini se kako se na ovom otoku koncept “sobara” nije još primio.

 

Nema veze, zovem dalje, mediji tvrde kako nema tko raditi.

 

 

RESTORAN NA PAGU

 

KAKVA SU TO PITANJA? ČOVJEČE, DOLAZIŠ LI ILI NE?

 

Restoran pansion traži konobara m/ž za rad na moru, mjesto radnje je Pag. Sjajno, pomislio sam. Glas s druge strane, međutim, postaje sve razdražljiviji sa svakim mojim novim pitanjem.

 

“Kako to mislite radno vrijeme, radi se od sad do sad, kako već bude dan. Nekad ima puno posla, a nekad ništa. Evo sad da si tu, sjedio bi prekriženih ruku. Ali onda kada dođe neki festival, nećeš stati raditi”, pojašnjava mi čovjek.

 

“Znači, ponekad se radi i više od 10 sati u danu? Kolika je satnica, plaćaju li se prekovremeni, ima li slobodnih dana?” pitam, ne zato što ne želim raditi, nego zato što me interesira što mogu očekivati prije nego što donesem odluku.

 

“Nemoj me to pitati, kakva su to pitanja, čovječe, kakva satnica, posla ima, želiš li doći raditi ili ne želiš?” čovjek je već ljut.

 

“Ne znam isplati li mi se dolaziti na sezonu ako ne mogu zaraditi novac, znate, spremiti sa strane”, pojašnjavam mu.

 

“Gledajte, ja ne mogu garantirati zaradu nikome. Recite vi, bez koje plaće ovdje ne dolazite?”

 

“Niste mi htjeli reći koliko se kod vas radi pa ne mogu procijeniti kakvu plaću želim”, odgovaram.

 

“Pa radi se, mladiću, radi se, rekao si da si bio već na sezoni, prema tome sve ti je jasno. Kakvu plaću želiš?”

 

“Ovako, budući da mi niste rekli nijednu konkretnu stvar o uvjetima rada, želim najmanje sedam tisuća kuna, pa što bude.”

 

“Možeš početi sa šest”, odgovara vlasnik restorana pansiona koji mi, zapravo, nije rekao ništa detaljnije o poslu ili o smještaju, osim da se radi “od sad do sad”, a svakim mojim pitanjem bio je sve ljući.

 

 

HOTEL NA HVARU

 

IMAMO MANJE SOBA, PA JE I PLAĆA MANJA

 

Zovem dalje jedan hotel na Hvaru. Inzistirat ću na tako nekom poslu jer čitao sam da u jednom drugom hotelu poslove pomoćnog osoblja obavljaju uvezeni Egipćani za 20 posto manje plaće od hrvatskog prosjeka.

 

To je zato, kažu novine, jer ne govore jezike te nemaju bliski kontakt s gostima. Ja, s druge strane, fluentno govorim tri jezika pa u ovome hotelu koji nazivam možda mogu biti i pravo osoblje, a ne pomoćno. Budući da sam prema ovim Egipćanima pravi poliglot, tražit ću 20 posto veću plaću od hrvatskog prosjeka izvan sezone. To je oko sedam tisuća kuna. Recimo, za taj novac moji bečki i berlinski prijatelji rade part-time poslove u svojim državama, tri dana u tjednu, izvan takozvane sezone koja je, čini se, tamo na snazi uvijek.

 

“Nažalost, kod nas ne možete dobiti tu plaću, ali možda ćete imati više sreće na nekim drugim mjestima”, odgovara mi pristojno glas s druge strane žice pa dodaje kako su oni manji hotel. To je, valjda, trebalo značiti kako se kod njih ne može zaraditi velika lova. Zaželio sam im sreću te odlučio nazivati dalje.

 

 

FAST FOOD U BIOGRADU

 

TRAŽIŠ FOTOGRAFIJU SMJEŠTAJA? JESI LI TI OZBILJAN?

 

Novi oglas nudi mi posao roštiljara. Fast food kiosk na plaži, Biograd na moru. Uvjeti su, kaže oglas, odlični, a nude mi i smještaj, hranu te osam sati rada dnevno, bez prekovremenih koji tamo nisu ni opcija. Smještaj i hranu, zapravo, nudi gotovo svatko koga sam nazvao vezano uz ljetni posao, ali rijetki žele u detalje raspraviti o tome.

 

Pitanje smještaja je gotovo u pravilu obavijeno velom tajne pa se počesto u ovakvim razgovorima ne može doznati s kim se i u kakvim uvjetima dijeli soba, a jednom sam se drznuo upitati za fotografije smještajne jedinice u kojoj bih trebao živjeti dok sam na sezoni. Glas s druge strane nije mogao vjerovati da sam ozbiljan oko tog pitanja.

 

No vratimo se na taj roštilj.

 

Ni ovdje ne mogu zaraditi sedam tisuća kuna plaće, doznajem, ali navodno je bakšiš nevjerojatan. Svidjelo im se što govorim tri jezika, ali nisu bili spremni zbog toga povećati mi plaću. “Zabavljat ću vam goste, svi će se vraćati, stvarno sam komunikativan”, postajao sam već patetičan.

 

Glas na telefonu mi je zahvalio, rekavši kako će zaposliti već nekog lokalca, taman na vrijeme prije najvećih gužvi.

 

 

MAKARSKA, GRILL BAR

 

GRILAŠ ZA 6 TISUĆA KN, ŽIVIŠ S CIMERIMA, A BAKŠIŠ SE PODIJELI

 

Zovem dalje. Opet gril posao, no ovaj put se ne radi o kiosku, nego o nekakvom lokalu na plaži u Makarskoj.

 

Ovdje je sve “čisto”, glas s druge strane konkretno odgovara na moja postavljena pitanja i nema mutnih priča kao s onim čovjekom kojega sam prvog zvao. Plaća je šest tisuća kuna, smještaj je, tvrdi glas, odličan, a soba se dijeli s muškim kolegama, kuharima i konobarima, dok cure spavaju u drugoj sobi. Bakšiš, pak, dijelimo svi zajedno.

 

“Hvala na informaciji, ali zamislio sam raditi za više novca kako bih ujesen mogao poplaćati račune”, odgovaram.

 

“Probajte s nekim većim hotelima, kompleksima... Ako govorite jezike, prijavite se za neki posao animatora, tamo biste mogli dobiti veću plaću”, upućuje me uljuđeni glas pa me lijepo pozdravi.

 

Pravo osvježenje spram mojeg prvog poziva danas, ali uskoro doznajem kako ni kao animator neću zaraditi lovu kakvu sam zamislio. Naime, većina takvih poslova u poznatijim i većim turističkim kompleksima već je odavno podijeljena te su njihovi timovi uigrani, a manja mjesta nude solidne uvjete, no i animatorske plaće debelo ispod onoga što sam zamislio.

 

 

KAFIĆ U SPLITU

 

GAZDA MORA RADITI SAM JER MU JE KONOBAR POBJEGAO

 

Pokušavam i s jednim kvartovskim splitskim kafićem. Naravno, bez mnogo očekivanja, i jasno mi je kako ondje ne mogu zaraditi kao na šanku kakvog kapitalnog kluba na obali. Zvao sam, inače, i takve - tu se, pak, čini nemogućim dobiti posao na ovaj način, što me nije tako začudilo.

 

Prema pričama nekih sezonaca, gužva za takve poslove je golema, a takva su mjesta jedina u Hrvatskoj gdje se tijekom ljetne turističke sezone može u nekoliko mjeseci zaraditi ozbiljan novac, primjerice za automobil srednje kategorije.

 

Idem, dakle, probati s tim kvartovskim kafićem - ništa me ne košta, a njima i dalje trebaju radnici pa su ih, tko zna, možda odlučili privući većim plaćama. Navodno tako tržište funkcionira.

 

Zatječem se u razgovoru s jednim čovjekom koji mi se ne prestaje žaliti na državu i namete, govoreći kako on ne može podići plaću mnogo iznad 5000 te kako ne zna tko će mu ovo ljeto u kafiću uopće raditi. Sada, veli, odrađuje smjene sam, a nekada i zatvara ranije. Jedan radnik mu je, završava, pred sezonu “nestao” raditi na obalu, za ni tisuću kuna veću plaću.

 

 

CRES, RESTORAN

 

SJAJNO: SOLIDNA LOVA, A ODMAH ĆE ME I PRIJAVITI

 

Nastavljam dalje nazivati. Spustio sam kriterije jer očito se s mojim rasponom ljetnosezonskih vještina ne može zaraditi puno. Evo, radit ću za šest, bit ću štedljiv pa možda nešto i uspijem spremiti sa strane nakon odrađene sezone. A možda mi netko i ponudi mogućnost da lupam prekovremene sate pa ću zaraditi i više.

 

Pomoćni kuhar na Cresu. To je okej; malo priprema salata, dekoriranja, rezanja povrća, pranja tanjura, možda tu i tamo neki jednostavniji gril. Samo da ima mogućnost prekovremenih!

 

Ugodan glas s druge strane nudi mi 6000 kuna. Radi se od 14 do 23 h, imam dva obroka dnevno, a čovjek spominje i obveznu prijavu.

 

To je, kad promislim, prvi tip koji je uopće spomenuo tu prijavu! Okej, to ne zvuči loše, nažalost nema opcije prekovremenih, ali ovaj poslodavac mi barem sve iskreno govori o smještaju.

 

Nas šest u jednom stanu s dvije spavaonice po troje te velikim dnevnim boravkom i kuhinjom. “Hvala, javit ću vam se s povratnom informacijom”, poručio sam creskom poslodavcu pa poklopio slušalicu.

 

 

RAB

 

KOLIKO ŽELIŠ? SEDAM TISUĆA? HM... DOGOVORENO

 

Opet čudan poziv.

 

Neki tip s Raba želi da ja njemu predložim plaću za koju bih radio! Prije toga je ispalio kako će mi reći uvjete kada dođem te odradim koji dan. Kao, on mora vidjeti kako ja radim. Smještaj i hrana su, standardno, osigurani.

 

“Gospodine, inače je običaj da se početna plaća zna unaprijed, a kada me vidite kako radim - možete mi eventualno odlučiti dati bonuse”, pokušavao sam biti šaljiv, a zapravo sam razmišljao o tome koju ću mu cifru navesti u idućem trenutku.

 

“Dajte mi sedam tisuća, ne dolazim bez toga”, poručio sam mu uvjereno. Čovjek je preda mnom izračunao kako bi to bilo 28.000 kuna za četiri mjeseca te je pristao. Nije izgledalo kao da na to računa i razne doprinose, (ne)potrebne državne namete i slično pa ga nisam ni upitao za prijavu.

 

Uostalom, nije mi se učinilo da je ta prijava nekamejnstrimstvar u ovim sezonskim poslovima pa bolje da ne talasam. Zahvalio sam na informacijama i rekao da ću se javiti povratno te sam poklopio slušalicu. Konačni rezultat: od 10 poziva, osam ih je bilo ozbiljnih, i to je bilo dovoljno za plaću od 7 tisuća kuna mjesečno.