Odluka Europskog suda u spojenim predmetima C-762/18 i C-37/19

07.07.2020.

NHS - Europski je sud u spojenim predmetima C-762/18 QH protiv Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria te C-37/19 CV protiv Iccrea Banca SpA utvrđivao ima li radnik pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje između nezakonitog otkaza i vraćanja na rad, odnosno ima li radnik pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor nakon prestanka radnog odnosa.

 

Predmet C-762/18 se odnosi na radnicu koja je dobila otkaz te je sudskom odlukom vraćena na rad, da bi potom ponovno bila otpuštena. Radnica je podnijela tužbu pred Općinskim sudom u Plovdivu zahtijevajući plaćanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor za razdoblje u kojem nije radila zbog nezakonitog otkaza. Tužbu je sud odbio te je radnica podnijela žalbu nadležnom Kasacijskom sudu, koji je potvrdio osnovanost presude nižeg suda. Radnica je protiv odluke Kasacijskog suda ustala tužbom pred Općinskim sudom u Haskovu zahtijevajući naknadu štete zbog povrede prava Unije. Naime, radnica je smatrala da je Kasacijski sud trebao primijeniti članak 7. Direktive 2003/88 o radnom vremenu i priznati joj pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje tijekom kojeg nije mogla ostvariti to pravo zbog nezakonitog otkaza. Radnica je smatrala da je Kasacijski sud, ako je imao dvojbe u pogledu primjene navedene odredbe, Europskom sudu trebao uputiti zahtjev za prethodnu odluku. Budući da to nije učinio, radnica smatra da je takvom protupravnom radnjom njoj prouzročena šteta.

 

Predmet C-37/19 odnosi se na radnicu koja je otpuštena u postupku kolektivnog otkazivanja, a koju je sud odlukom vratio na rad. Poslodavac radnicu potom ponovno otpušta da bi odluke bile proglašene nezakonitima i ona vraćena na rad. Nakon nekoliko postupaka pred domaćim sudovima u kojima radnica zahtijeva plaćanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor slučaj završava pred Kasacijskim sudom u Rimu.

 

Bugarski, odnosno talijanski sud koji upućuju zahtjev za prethodnu odluku Europskom sudu pitaju imaju li radnici temeljem članka 7. stavka 1. i 2. Direktive 2003/88 pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje od nezakonitog otkaza do vraćanja na rad, iako radnik u navedenom razdoblju nije stvarno radio za poslodavca, odnosno imaju li pravo, uzimajući u obzir navedene okolnosti, pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor?

 

U odnosu na predmet C-762/18 Europski sud utvrđuje da se razdoblje od dana otkaza do dana vraćanja radnice na rad retroaktivno treba smatrati dijelom trajanja radnog odnosa te osobe u odnosu na njezinog poslodavca. Sud podsjeća kako je u nekim ranijim odlukama zauzeo stajalište kako u određenim posebnim situacijama u kojima radnik ne može obavljati svoje zadaće država članica ne može uvjetovati pravo na plaćeni godišnji odmor obvezom stvarnog rada, što se osobito odnosi na slučajeve bolovanja, koji su nepredvidivi i neovisni o radnikovoj volji. U tom je smislu i otkaz okolnost koja je nepredvidljiva i neovisna o radnikovoj volji i njime se radniku uskraćuje mogućnost rada. Stoga je sudska praksa koja se odnosi na pravo na plaćeni godišnji odmor radnika koji zbog bolesti nije mogao iskoristiti svoje pravo na navedeni odmor primjenjiva na situaciju iz predmeta C-762/18. Slijedom toga, radnik koji je nezakonito otpušten, a zatim sudskom odlukom vraćen na rad, ima pravo pozvati se na pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje od nezakonitog otkaza do vraćanja na rad. Sud, međutim, naglašava da radnik nema navedeno pravo u slučaju da je u razdoblju od nezakonitog otkaza do vraćanja na rad bio zaposlen na drugom radnom mjestu.

 

U odnosu na predmet C-37/19 Sud je utvrdio da odredba članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 ne postavlja niti jedan uvjet za stjecanje prava na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, osim da je radni odnos prestao te radnik nije iskoristio cijeli godišnji odmor na dan prestanka radnog odnosa. Radnica u navedenom slučaju, koja je vraćena na rad pa ponovno otpuštena, ima pravo tražiti naknadu prilikom novog otkaza, uključujući onu koja odgovara razdoblju od nezakonitog otkaza do vraćanja na rad. Međutim, ako je tijekom navedenog razdoblja bio zaposlen na drugom radnom mjestu, radnik od prvog poslodavca ne može zahtijevati naknadu za razdoblje koje odgovara razdoblju tijekom kojeg je bio zaposlen kod drugog poslodavca.

 

Slijedom navedenog Sud je odlučio da se članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 protivi nacionalna sudska praksa temeljem koje radnik koji je nezakonito otpušten pa vraćen na rad za navedeno razdoblje nema pravo na plaćeni godišnji odmor zato što nije stvarno radio za poslodavca. Također, članku 7. stavku 2. Direktive 2003/88 protivi se nacionalna sudska praksa na temelju koje radnik koji je nezakonito otpušten pa vraćen na rad za navedeno razdoblje nema pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. (AKJ)

 

Izvor: https://curia.europa.eu/jcms/jcms/j_6/hr/