Otvoreno pismo mladih sindikalista Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskome saboru

05.10.2012.

Povodom Svjetskog dana dostojanstvenog rada, 7. listopada, predstavnici mladih sindikalista uputili su dopis Vladi RH i Hrvatskom saboru koji prenosimo u cijelosti:

„Nikad više potencijala, nikad manje prilika“
Od 2008. godine sindikati diljem svijeta obilježavaju 7. listopada kao Svjetski dan dostojanstvenog rada, nastojeći različitim akcijama skrenuti pozornost vlasti i šire javnosti na činjenicu kako dostojanstveni rad mora biti u središtu akcija koje vlade poduzimaju radi gospodarskog oporavka. Jedno od temeljnih prava čovjeka je pravo na rad.

 

 Borba za više radnih mjesta ujedno je i borba za kvalitetna radna mjesta, ona na kojima se poštuju radna i sindikalna prava, a radnici dobivaju plaću dostojnu čovjeka, koja omogućava dostojanstven život. Primarni cilj svake ekonomske politike mora biti interes čovjek a tek potom interes kapitala.

 

Ove godine Svjetski je dan dostojanstvenog rada posebno posvećen položaju mladih, na koje kriza, ali i nesposobnost ili nespremnost vlada da odgovarajućim mjerama sačuvaju radna mjesta i potaknu novo zapošljavanje, ima posebno brutalan utjecaj – na globalnoj razini 75 milijuna mladih nema posao, a gotovo čitava generacija mladih ljudi suočena je s prijetnjom ne samo kratkoročne, već i dugoročne isključenosti s tržišta rada, unatoč tome što je riječ o najobrazovanijoj generaciji u povijesti.

 

S više od 100.000 registriranih nezaposlenih mlađih od 30 godina, Hrvatska se nalazi na samom europskom vrhu po nezaposlenosti mladih, a postojeći trendovi daju naslutiti samo daljnje pogoršanje situacije u doglednoj budućnosti. K tome, nezaposlenost nije jedini problem. Govoreći o položaju mladih na tržištu rada nemoguće ga je promatrati odvojeno od kontinuiranog porasta zapošljavanja mladih na prekarnim (atipičnim, nesigurnim) poslovima, kao i porasta siromaštva uz rad. Za većinu mladih koji su dovoljno „sretni“ da imaju posao, taj posao uglavnom znači rad na određeno vrijeme, rad s nepunim radnim vremenom, privremeni rad, sezonski rad ili rad na crno.

 

Stoga je potrebno još jedanput upozoriti kako mladi pripadaju skupinama koje najviše pogađaju mjere deregulacije tržišta rada, odnosno politike fleksibilnosti (koje se u Hrvatskoj neopravdano nazivaju fleksigurnošću, jer nikakve mjere sigurnosti gotovo nikada ne prate fleksibilizaciju), koje se predstavljaju kao univerzalan i jedini mogući recept za poticanje zapošljavanja, a zapravo imaju učinak prisiljavanja mladih na rad bez odgovarajuće zaštite prava i radnih uvjeta. Raditi privremeno, povremeno, skraćeno ili od kuće je lijepo – za osobu kojoj je to izbor i koja si to može priuštiti, ali kad takvi oblici rada postanu pravilo, a ne izuzetak pri zapošljavanju mladih (koji su prisiljeni prihvatiti bilo kakav posao koji im se nudi), onda očito treba poduzeti nešto kako bi se spriječila neizravna diskriminacija mladih do koje zbog toga dolazi, a ne takve oblike zapošljavanja još dodatno poticati. U tom kontekstu posvemašnje nesigurnosti i bezizlaznosti, neprestano ponavljanje i predlaganje fleksigurnosti (čitati: fleksibilnosti) kao rješenja za položaj mladih jednostavno je neprihvatljivo, to više što ne postoje empirijski dokazi da ono zaista potiče zapošljavanje.

 

Mladi trebaju posao – ali ne bilo kakav, nego posao koji će omogućiti i njima i društvu iskorištavanje njihova znanja, sposobnosti i potencijala, ali i omogućiti vođenje (i planiranje) normalnog života, barem u mjeri u kojoj su to mogle generacije njihovih roditelja. Poražavajuća je i uznemirujuća danas u Hrvatskoj prisutna činjenica da gotovo svaka treća mlada osoba priliku za poslom i normalnim životom vidi i traži u inozemstvu!

 

Za poboljšanje položaja mladih potrebne su koordinirane politike i mjere, razvijene u savjetovanju sa samim mladima kao i socijalnim partnerima. Treba jasno reći: nije svaki posao dobar posao, a loš posao „ostavlja rupe“ u društvenom razvoju, u gospodarskoj konkurentnosti, u socijalnim fondovima, obiteljima... Iako je sasvim jasno kako je zapošljavanje od ključne važnosti za smanjivanje siromaštva, jedino dostojanstven rad može ljudima omogućiti i zaista dostojanstven život. Radna prava pripadaju temeljnim ljudskim pravima, i neodvojiva su od modela održivoga gospodarskoga rasta kakvom Hrvatska, barem deklarativno, teži.

 

Društvo znanja preduvjet je društva uspjeha, trokut –škola, posao, stan – okosnica naših politika za mlade, Hrvatskoj treba socijalno-odgovorno društvo, društvo u kojem radnik nije roba i u kojem su rad i solidarnost visoko na ljestvici društvenih vrijednosti, Najveća povreda prava radnika je nezaposlenost, Hrvatski radnik ima pravo na posao dostojan čovjeka -  navedeno je u „Planu 21“. Nažalost, ništa od nastojanja da se ostvare ti ciljevi, koje je lako iznositi u predizbornoj kampanji, ali teško provesti u praksi, nismo još vidjeli od ove Vlade.

 

Preduvjet društva uspjeha i znanja, konkurentne Hrvatske na globalnom tržištu su mladi ljudi koji imaju posao koji im omogućuje dostojanstvo, financijsku sigurnost, mogućnosti učenja, usavršavanja i razvoja karijere. Kakvo će biti hrvatsko društvo ako cijela jedna generacija ne dobije priliku doživjeti vrhunac svog profesionalnog razvoja? Hoće li to biti društvo u kojemu će postati normalno da netko tko je završio fakultet jedva čeka pobjeći preko granice ili preživljava radeći razne pomoćne poslove, najčešće na crno? Hoće li biti društvo neispunjenih potencijala pojedinaca i društva u cjelini? Hoće li ova Vlada biti Vlada koja je dopustila gubitak najperspektivnije generacije?

 

Želeći vjerovati kako se to ipak neće dogoditi, mi, mladi radnici i sindikalisti, povodom Svjetskog dana dostojanstvenog rada poručujemo vam kako je vrijeme da se ozbiljno zamislite nad razlikom između deklariranih ciljeva i stvarnih rezultata vaše politike. Ne pristajemo na marginaliziranje i žrtvovanje naše generacije! Zahtijevamo dostojanstvenu  sadašnjost kako bismo imali dostojanstvenu budućnost, kvalitetno obrazovanje i radna mjesta te stvarne izglede za život. Mi nismo problem, nego rješenje; mi nismo sredstvo, nego cilj. Vrijeme je da to shvatite i preuzmete odgovornost, te s riječi prijeđete na djela!

 

Sekcija mladih SSSH,  

Ivan Blažević, predsjednik                                                                        

 

 

predsjednik SSSH

Mladen Novosel

 

Odbor mladih NHS-a,                                                                              

Marija Mandić, koordinatorica    

 

predsjednik NHS-a       

Krešimir Sever