Predsjednik NHS-a odgovorio ministru Mrsiću

20.08.2012.

ZAKON O ZAŠTITI NA RADU

Odgovor Krešimira Severa na Mrsićevo otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovani gospodine ministre,
otvoreno pismo kojim ste odgovorili na konferenciju za novinare Nezavisnih hrvatskih sindikata, vezano uz najavljene izmjene i otvorenu javnu raspravu o novom Zakonu o zaštiti na radu i pratećim pravilnicima, ponukalo nas je na reakciju.

 

U Vašem pismu navodite kako se „izradi novog Zakona o zaštiti na radu pristupilo tragom zaključka s 13. sjednice prošlog saziva Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu, koje je ocijenilo da je postojeći propis koji regulira područje zaštite s 48 provedbenih propisa te nakon osam izmjena i dopuna postao prevelik i pretjerano kompliciran te je zbog toga Ministarstvo pristupilo izradi jedinstvenog propisa koji će zaštitu na radu učiniti jednostavnijom za provođenje“. No, naše informacije vezane za spomenutu sjednicu ipak su drugačije od onih koje navodite u Vašem pismu, pa molim da se obavi uvid u zapisnik s te sjednice. Nejasno je po čemu je postupilo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, vezano uz Vaš navod kako je „izradi novog Zakona o zaštiti na radu pristupilo tragom zaključka s 13. sjednice prošlog saziva Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu.“

 

Međutim, na zadnjoj sjednici Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu, većina članova, među kojima su osobito bili predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca, te sindikalni predstavnici u Vijeću, koje čine predstavnici Nezavisnih hrvatskih sindikata i Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, kao i predstavnici nevladinih udruga, odnosno priznati stručnjaci za zaštitu na radu, izjavili su kako je važeći Zakon o zaštiti na radu mnogo bolji normativni akt od „Radnog materijala“ koji im je bio ponuđen da ga raspravljaju te su odbili raspravljati o njemu. Upravo je dr.sc. Svjetlana Šokčević obrazložila i kako odbija razgovarati o nečem što se zove „Radni materijal“ jer Nacionalno vijeće ne razmatra „radne materijale“ već nacrte zakonskih prijedloga. Tako, naime, stoji u Odluci o osnivanju Nacionalnog vijeća. Dodatno je upozorila i na potrebu poštivanja Zakona o procjeni učinaka propisa i na prateću Uredbu, a što je podržala i pravna savjetnica, predstavnica HUP-a pa je tako i HUP tražio izradu iskaza o procjeni učinaka propisa. Zakonski prijedlog upućen na raspravu je bez iskaza o procjeni učinaka propisa i u tekstu je vrlo sličan onom koji je odbijen na Nacionalnom vijeću.

 

Želimo Vam skrenuti pozornost kako na mrežnoj stranici http://rasprava.mrms.hr među ostalima stoji i primjedba predsjednice Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu, prim.dr.sc. Marije Zavalić, dr.med., kojom ona izražava nezadovoljstvo zakonskim

 

prijedlogom. Također, imamo informaciju kako je 3. kolovoza, odmah nakon Vaše konferencije za novinare na kojoj ste objavili kako dajete prijedloge spomenutog Zakona i propisa na javnu raspravu, gđa Zavalić zatražila hitno sazivanje sjednice Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu i zamolila Samostalnu službu za socijalno partnerstvo provjeru termina koji bi za održavanje sjednice odgovarao većini članova Vijeća. Nije li ta reakcija izazvana upravo zbog postupanja suprotnog zaključcima s 13. i zadnje sjednice Nacionalnog vijeća? Zašto bi članovi Vijeća negodovali, ako Ministarstvo postupa u skladu sa zaključcima Vijeća?! Pa u Vijeću ne sjede neki površni ljudi već ugledni hrvatski znanstvenici i članovi koji se bave zaštitom na radu i pri svom radu osjećaju i pokazuju izrazitu profesionalnu odgovornost.

 

Dalje, u Vašem tekstu navodite kako je „Nacrt koji se nalazi u raspravi usuglašen s Europskom komisijom, koja je potvrdila da je prijedlog u potpunosti usuglašen s direktivama EU.“ Svima koji to pročitaju mora se otvoriti pitanje kako to Vlada, odnosno Ministarstvo rada i mirovinskog sustava prije javne rasprave i mogućih izmjena spomenutog prijedloga Zakona i pratećih propisa, upućuje prijedlog na očitovanje Europskoj komisiji. Dakle, traži stav i mišljenje o svom prijedlogu prije nego li od svojih građana na koje će se Zakon i primjenjivati. Vjerojatno ćete na to odgovoriti kako je tu provjeru Vaše ministarstvo spremno ponovno učiniti nakon provedbe javne rasprave i izrade konačnog prijedloga Zakona. No, to je već pomalo nategnuta teza, pogotovo jer nam iskustvo vezano uz Zakon o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje govori kako je predlagač spreman tek na minimalne intervencije na svoj prijedlog neovisno o raspravi i stavovima na njoj izrečenima pa zato unaprijed upućuje Europskoj komisiji svoj prijedlog na očitovanje.

 

Kad smo pak, vezano uz taj Zakon, zatražili na uvid mišljenje Europske komisije o njemu, nismo ga mogli dobiti niti od hrvatske strane niti od strane Europske komisije. Kako je moguće da je takav materijal tajna za hrvatske građene ili barem za socijalne partnere? Koga se i što štiti takvom tajnom neovisno o odgovoru kako je to diplomatska praksa? Jednako tako, informirani smo kako se na zadnjoj sjednici Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu Vaš zamjenik Božidar Štubelj, kojega ste zadužili za zaštitu na radu i suradnju s Nacionalnim vijećem, pozvao na suglasnost Europske komisije vezano uz novi prijedlog Zakona o zaštiti na radu i pratećih dokumenata, a što i Vi spominjete u Vašem pismu. Nacionalno je vijeće tada zatražilo uvid u to spomenuto mišljenje, no gosp. Štubelj je odgovorio kako to ne dolazi u obzir jer je to interna prepiska. Dakle, Nacionalno vijeće, kao vladino savjetodavno tijelo za zakonodavstvo i politiku iz područja zaštite na radu ne smije vidjeti očitovanje Europske komisije vezano uz područje koje je u njegovom djelokrugu rada i izravno na njega utječe. A što je s pravom na pristup informacijama? Osim toga, kako uopće može to biti nekakav interni interes podijeljen između Europske komisije i Vlade RH, a radi se o jednom od ključnih interesa za hrvatske radnike, građane? Može li uopće postojati bilo koje pitanje koje se tiče Republike Hrvatske i njenih građana, a u koje uvid hrvatski građani ne mogu imati već se ono proglašava internim pitanjem između Vlade RH i Europske komisije?

 

U Vašem pismu dalje navodite kako je „nužno napomenuti i da okvirna Direktiva o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu 89/391/EEC ne dozvoljava umanjivanje postignute razine zaštite, čime se jasno demantiraju tvrdnje iznesene na današnjoj konferenciji za tisak.“ No, upravo se i mi pozivamo na tu smjernicu kad upozoravamo na nedostatke predloženog Zakona i pratećih dokumenata.

 

U Vašem pismu još navodite kako „čl. 6. st. 3. Zakona jasno navodi da troškove zaštite na radu snosi poslodavac te za njezino provođenje ne smije teretiti osobe na radu.“ Mi ni ne tvrdimo suprotno samo upozoravamo kako Zakon za suprotno postupanje poslodavca ne predviđa nikakve sankcije, nikakve kaznene odredbe pa i spomenuto tako poprima tek instruktivnu narav, dok važeći Zakon ima korektno propisanu kaznenu odredbu za ovaj slučaj. Dakle, ako poslodavac od radnika zatraži da snosi troškove ili njihov dio vezano uz zaštitu na radu, Zakon za njega ne predviđa nikakvu kaznu koja bi ga već samim predviđanjem odvratila od takvog postupka ili mu zbog takvog postupka bila odmjerena. Dalje citirate i čl. 37 st. 3. Zakona koji „navodi da osoba na radu ima pravo odbiti rad ako joj neposredno prijeti rizik za život i zdravlje zbog ne primjerene zaštite na radu te zbog takvog postupanja ne smije trpjeti štetne posljedice. Stavak 4. navodi da osoba koje zbog neprimjerene zaštite na radu napusti mjesto rada zbog takvog postupka ne smije trpiti štetne posljedice.“ Tu ponovno i dalje vrijedi naša primjedba kao i za čl. 6. st. 3. – nema u Zakonu predviđenih sankcija, kazni za poslodavca koji postupi suprotno tim odredbama, pri čemu se mijenja važeći Zakon koji ima uredno propisanu sankciju i za ovaj slučaj.

 

Kad je riječ o čl. 22. Zakona kojeg u pismu prepričavate i sami navodite ono što smo i mi tvrdili na konferenciji za novinare – da će se posebne mjere, pravila, postupci i aktivnosti zaštite na radu koje su vezane uz radnu opremu, osobnu zaštitnu opremu te mjesta rada, kao što je i do sada bio slučaj propisati posebnim pravilnicima. Upozorili smo kako se jedna vrlo precizno propisana sankcija iz važećeg Zakona o zaštiti na radu zamjenjuje maglovitom odredbom čiji će se puni i konačni sadržaj saznati tek sredinom 2014. godine, kada i ako stupi na snagu pravilnik kojeg nadležni ministar treba donijeti temeljem st. 6. toga članka novog Zakona o zaštiti na radu. Ispada kako će poslodavci postati prekršajno odgovorni 1. siječnja 2013. godine za nešto što će se konačno propisati pravilnikom tek sredinom 2014. godine.

 

U svojim navodima u pismu vezano uz čl. 57. prijedloga Zakona zapravo ne demantirate naše navode s konferencije za novinare jer smo mi tvrdili kako više neće biti prekršaj poslodavca to što nije osposobio radnika za samostalan rad na siguran način, a u prijedlogu Ministarstva prekršaj je propisan ako neosposobljenom radniku poslodavac ne osigura rad pod neposrednim nadzorom osposobljenog radnika. Dakle, ostaje naša tvrdnja kako nema sankcija za poslodavca koji radnika nije osposobio za rad na siguran način. Nije smisao prevencije da za svakog neosposobljenog radnika za rad na siguran način poslodavac mora osigurati po jednog osposobljenog radnika kako bi bdio nad njim i pazio ga, već osposobljavanje radnika rad na siguran način. Ova obveza osposobljavanje za rad na siguran način propisana je u važećem Zakonu o zaštiti na radu već 15 godina, a sadržana je i u Direktivi 89/391/EEZ.

 

Nejasno je što predlagač Zakona podrazumijeva pod dijelom uvodnoga teksta prijedloga koji kaže: „...iako se ne radi o potpuno novom tekstu Zakona o zaštiti na radu već o cjelovitom tekstu Zakona koji je u primjeni već petnaestu godinu...“? Kako je to „već petnaestu godinu u primjeni“ Zakon koji je u razdoblju od stupanja na snagu 1996. godine pa do 2009. godine mijenjan već pet puta. Dakle, očigledno je kako sve što je u tom razdoblju mijenjano i dopunjavano nije „u primjeni već petnaestu godinu.“

 

Ako je pak riječ o „cjelovitom tekstu Zakona koji je u primjeni“, onda bi sadržaj zakonskog prijedloga trebao biti istovjetan mogućem pročišćenom tekstu važećeg Zakona o zaštiti na radu.

 

U Vašem pismu navodite i „budući se Zakon o zaštiti na radu nalazi u planu rada Gospodarsko-socijalnog vijeća, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava je predstavnike socijalnih partnera pozvalo da imenuju svoje predstavnike u stručnu skupinu za izradu Zakona.“ Točno je to što navodite samo što su socijalni partneri taj poziv za imenovanje svojih predstavnika u stručnu radnu skupinu zajedno s prijedlozima Zakona i pravilnika dobili isti dan kad su Nezavisni hrvatski sindikati održali konferenciju za novinare, s time da je konferencija završena oko 11.30 sati, a poziv je stigao u 16.40 sati. Uvjereni smo kako bi poziv za sudjelovanje u radnoj skupini došao bez obzira na našu konferenciju za novinare, ali kad ga već spominjete smatrali smo kako trebamo reći i kad je stigao.

 

Naše primjedbe vezane su uz izmjene zakonskih prava u odnosu na važeći Zakon, a dio kojih se veže i uz nepoštivanje Direktive 89/39/EEC, kao i uz namjeru predlagača da neke važne odredbe koje bi trebao sadržavati Zakon uređuje kroz pravilnike koje donosi nadležni ministar. Smatramo kako bi pravilnici trebali uređivati tek neke provedbene stvari dok bi srž trebao uređivati Zakon jer ga donosi Hrvatski sabor i nije podložan promjenama na tako jednostavan način kao ministrovi pravilnici. Uz to, ako je predlagač već prethodno zatražio i dobio suglasnost Europske komisije, a tek onda provodi javnu raspravu te namjerava uključiti predstavnike struke i socijalnih partnera u stručnu radnu skupinu za izradu Zakona, pa ići na raspravu na Nacionalno vijeće za zaštitu na radu i Gospodarsko-socijalno vijeće, onda se javlja otvorena sumnja u njegovu opredijeljenost za socijalni dijalog i oko ovog Zakona, baš kao i ranije i ,zapravo, njegovu orijentaciju da to unaprijed riješi sa Europskom komisijom pa ako od njih ima „zeleno svjetlo“ tko mu još uopće treba?! I sve to bez obzira i na dva najavljena čitanja u Hrvatskom saboru. Opet nas donošenje Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje upozorava i na iskustvo dvaju čitanja.

 

Posebno upozoravamo da je Nacionalnom vijeću za zaštitu na radu prezentirana namjera donijeti novi zakon i uz njega istovremeno šest provedbenih propisa. Na raspravi imamo tek novi zakonski prijedlog i dva provedbena propisa. Pitamo se kako to da nisu već izrađeni i dani na raspravu provedbeni propisi, za koje je predviđeno da će stupiti na snagu 30 dana nakon donošenja novog zakona? Nije li logično, ako se uistinu namjerava poštivati tako kratak rok, da svi ti normativni akti istovremeno prolaze javnu raspravu?

 

Upućujemo, ponovno kao i za mnoge prijedloge zakona ranije, prigovor jer predlagač nije u skladu s potrebnom dobrom vjerom, uljudbenom komunikacijom i dogovorom o načinu rada GSV-a prijedlog Zakona i pratećih propisa uputio izravno socijalnim partnerima već ih je „ostavio da se snalaze“ tražeći po mrežnim stranicama. Učinio je to, kako je ranije spomenuto, tek nakon konferencije za novinare Nezavisnih hrvatskih sindikata. To sigurno nije socijalno partnerstvo, ali niti ništa novo od ove vlade.

 

Zbog svega navedenog pozivamo Vas da se ovaj Zakon i njegovi prateći dokumenti donesu u nužnom ozračju socijalnog dijaloga i partnerstva, uz punu uključenost, uvažavanje i konzultacije struke, GSV-a, Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu, Državnog inspektorata, poslodavaca i sindikata. A onda ponovno i Europske komisije. Politika „svršenoga čina“ pri donošenju zakona i propisa kratkoga je daha i treba je hitno zamijeniti politikom uvažavajućeg dijaloga i partnerstva. Vlada ne vlada nego služi pa je onda nužno i da se konzultira sa onima kojima služi. I to ne reda radi. Zakon o zaštiti na radu dobra je i nužna prigoda za to.

 

 

 

S poštovanjem

 

 

 

Predsjednik

 

Krešimir Sever

 

 

 

 

 

Na znanje:

 

- sredstva javnog priopćavanja