Slovaci ne žele da im ljudi umiru za strojevima, a mi?

04.04.2019.

REAGIRANJE NA IZJAVE PREDSJEDNIKA VLADE

Priopćenje za javnost

Zagreb, 4. travnja 2019.– Na marginama svečanosti HDZ-a u Sesvetama predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković jučer se konačno – nakon gotovo 10 mjeseci šutnje – osvrnuo na mirovinsku reformu i inicijativu sindikata “67 je previše” za prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o toj reformi.

 

Pritom je samo ponovio nekoliko tvrdnji svoga ministra rada i mirovinskog sustava, ali smo na njih dužni odgovoriti upravo zato što su to njegovi prvi komentari koji smo čuli nakon tako duge šutnje (na sindikalno otvoreno pismo iz srpnja 2018. predsjednik Vlade nikada nije odgovorio!).

 

Predsjednik Vlade je ponovio kako je „netočna ‘fama o 67 godina’ jer do 67. godine ne bi radili oni zaposlenici koji su počeli raditi sa 19 ili 20 godina, već oni koji su krenuli kasnije na tržište rada“. Predsjednik Vlade, jednako kao ni ministar rada, nikada nisu bili mjesecima ili godinama, u kontinuitetu ili povremeno, bez posla kao stotine tisuća hrvatskih radnika koji nemaju nikakvu šansu skupiti niz od 41 godine staža prije dobi umirovljenja. Nevjerojatno je da tako nešto kaže predsjednik Vlade u zemlji koja je rekorder po broju ugovora ne određeno vrijeme do tri mjeseca i u kojoj je visoka nezaposlenost mladih, u zemlji u kojoj samo 40 posto radnika u dobi od 55 do 64 godine radi jer ih poslodavci više ne žele (osim kada je riječ o liječnicima, sveučilišnim profesorima, odvjetnicima…) te će za većinu njih povišenje dobi značiti osudu na dvije godine dužeg čekanja mirovine – bez posla i primanja, siromašni i poniženi.

 

Rekao je i kako je zakonom donesenim za vrijeme SDP-ove Vlade predviđeno produljenje radnog vijeka do 67. godine. Podsjećamo ga kako su sindikalne središnjice bile izričito protiv produljenja radnog vijeka do 67 godina života. Sadašnjim zakonom će hrvatski radnici već za 14 godina morati raditi do 67 godine života. U tako kratkom razdoblju nećemo se uspjeti ni približiti očekivanom trajanja života u EU, a posebice ne života u zdravlju nakon 65 godina – koji je u Hrvatskoj sada 5 godina, dok je prosjek EU-a 10 godina. 67 je previše!

 

Za 3 posto rasta mirovina (što je vijest stara ravno pola godine), koje je predsjednik Vlade najavio, nije trebalo provoditi reformu. Za veliku većinu umirovljenika taj će rast biti na žalost zanemariv zbog mizernog iznosa njihovih mirovina, a oni su upravo skupina o kojoj bi se društveno odgovorna i socijalno osjetljiva vlast trebala posebno brinuti. Da bi mirovine rasle na „zdravi način“, treba osigurati uvjete za povećanje prihoda od doprinosa za mirovinsko osiguranje: značajno povećati broj zaposlenih (još uvijek nismo dostigli broj zaposlenih iz 2009., a s obzirom na trend iseljavanja – i nećemo), podići kvalitetu uvjeta rada (sigurniji ugovori o radu, a bez stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, bez studentskih ugovora, bez ugovora o djelu, bez bujanja volontiranja u području radnih odnosa …), povećati plaće, osigurati efikasno suzbijanje rada na crno…

 

Predsjednik Vlade je podsjetio da su, među ostalim, umirovljenicima omogućili da se vrate na tržište rada, jer u mnogim industrijama nedostaje radne snage. I ovom izjavom predsjednik Vlade stavlja do znanja kako mu nije do radnika/umirovljenika već do poslodavaca. Vlada bi se morala moći pohvaliti kako je radnicima osigurala da u trenucima potražnje za radnicima mogu tražiti rast plaća, kao i da uopće rade do 65. godine, a da je umirovljenicima osigurala socijalnu sigurnost u starosti, da u trećoj dobi mogu živjeti dostojanstveno baveći se onim poslovima i hobijima za koje nisu imali vremena dok su radili.

 

Na kraju je mirovinsku reformu ocijenio uspješnom jer je napravljena na tragu praćenja trendova na tržištu rada zemalja EU. Osim što je požurio sa samohvalom jer je uspjeh neke mirovinske reforme moguće ocjenjivati tek kada se zbroje sve njezine „žrtve“, predsjednik Vlade, kao i ministar rada, ponovo zbraja „kruške i jabuke“ pa ne navodi s kojim zemljama EU-a se to on uspoređuje – očito s onim najrazvijenijima gdje radnici žive i rade u neizmjerno boljim uvjetima, s puno boljim plaćama i mirovinama, značajno su zdraviji te duže žive. Trendovi na tržištu rada usporedivih zemalja EU-a upravo su obratni: Poljska, Češka i Slovačka odustale su od povišenja dobi umirovljenja na 67 godina pa sada 8 od 10 novih članica ima dob umirovljenja nižu od 65 godina. Samo su dvije najsiromašnije zemlje Europske unije – Bugarska i Hrvatska – povisile dob na 67. Slovaci su prošli mjesec poručili da „ne žele da im ljudi umiru za strojevima”. Naši i Bugari, očito, žele!

 

No mi ne želimo raditi do iznemoglosti.

 

Inicijativa 67 je previše