Uz radnike iz Bangladeša poslodavci neće ništa naučiti

22.06.2019.

SANDRA VELJKOVIĆ

Loš odnos poslodavca prema radnicima teško da će biti zaliječen ovakvim mjerama

(VEČERNJI LIST) Jedno je otvoreno društvo, društvo koje prima strance, druge i drugačije, drugo je društvo koje je prisiljeno uvoziti radnu snagu. Najava da su Hrvatskoj zanimljivi čak i radnici izBangladešatrebala bi biti alarm za sve.

 

Riječ je o radnicima koji su – notorno je – u svojoj državi izuzetno loše plaćeni te rade u katastrofalnim uvjetima. Svaki odlazak na imalo bolje njima je rješavanje egzistencije.

 

No znači li to onda da je takva jeftina radna snaga dobra za državu u koju dolaze? Rak-rana – koja se uostalom pokazala kao jedan od glavnih razloga iseljavanja i koja nije tipična samo za Hrvatsku –niske plaće, loši uvjeti rada, ali prije svega loš i podcjenjivački te definitno kratkovidni odnos poslodavca prema radnicima, teško da će biti zaliječen ovakvim mjerama.

 

Bangladeš, koji je postao notoran po jeftinoj radnoj snazi koja je naviknuta raditi u svakakvim uvjetima i koju su kolonizirale zapadne tekstilne industrije, prelaka je meta za poslodavce. Kad su 2013.tamošnjeradnice stupile u štrajk paralizirajući proizvodnju u oko pet tisuća tvornica tekstila, njihove su plaće bile druge najniže u Aziji, nakon onih mijanmarskih.

 

U tom trenu je tekstilna industrija vrijedna 20 milijardi dolara, koja osigurava proizvode za trgovačke lance poput Gapa, H&M-a i Zare, radnicima isplaćivala plaću od 38 dolara mjesečno. Nakon malog povećanja plaća, dogodio se obrat – sad je i Bangladeš nekima preskup pa sele proizvodnju i tvornice u Mjanmar i Etiopiju. Stanovnici Bangladeša naučeni su i spremni na seljenje i popunjavanje rupa na zapadnim tržištima rada. Nakon 2. svjetskog rata pomogli su Velikoj Britaniji.

 

No posljednjih desetljeća glavna meka emigriranja su bogate zaljevske države – Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Katar. Oni koji u tomu ne uspiju, pridružili su se velikim migrantskim kretanjima te preko Mediterana dolaze najčešće u Italiju. Ako se u djelo provede najava inicijative, oni koji pristanu doći u Hrvatsku nisu mogli drugdje pronaći posao i postoji opasnost da i ovdje sudjeluju u procesu koji ide nauštrb radnika, domaćih i stranih.