Varljiva statistika ili zašto je prosječna plaća od 6470 kuna tek mazanje očiju

21.08.2019.

Ana Blašković

Prosječna plaća, realno, ne govori baš ništa, jednako kao što niti opći prosjek ocjena učenika u školi ne govori skriva li se u njemu vrhunski liječnik, programer ili budući Krleža. A posebno ne da 10% svih radnika, oko 160.000 ljudi, mjesečno ne primi niti 3337 kuna neto plaće.

(POSLOVNI DNEVNIK) Statistika kaže da kako je većina statistike pogrešna.

 

U toj (polu)šali ima podosta istine, barem kad je u pitanju interpretacija brojki, a neosporno je da većina statistike priča samo dio priče.

 

Idealan primjer su brojke o prosječnoj plaći u Hrvatskoj. Vrijedni državni statističari izračunali su da je prosječna neto plaća u lipnju dosegnula 6470 kuna, 2,5 posto više nego u istom mjesecu lani. Nastavak je to trenda rasta plaća koji traje već neko vrijeme i razlog za, barem kakvo-takvo, zadovoljstvo radnika, iako vjerojatno ne u jednakoj mjeri i njihovih poslodavaca.

 

To je slika koju službena statistika gura u prvi plan i koju će većina domaćih medija naprosto servirati javnosti. Ali, zagrebe li se ispod površine, i to vrlo plitko, slika o domaćim primanjima dobiva druge obrise. Odnedavno Državni zavod za statistiku uz prosjeke objavljuje kvartile i decile koji, kao u kultnom Kurosawinom filmu Rašomon, daju alternativnu istinu o istoj temi.

 

 

Više istina na istu temu

 

Da, prosječna paća u Hrvatskoj raste. Da, ona je u lipnju iznosila 6470 kuna. Da, najviše se zarađuje u segmentu zračnog prijevoza, mjesečno u prosjeku 11.023 kune, neto ili kako volimo reći, na ruke. Najmanje se cijeni, ili da budemo politički korektni, konkurencija ne dozvoljava da plaće u tekstilnoj industriji u neto iznosu prijeđu (u prosjeku) 4264 kune. Zagrebimo sad malo ispod površine.

 

Prosječna plaća, realno, ne govori baš previše. Jednako kao ni opći prosjek ocjena učenika u školi ne govori ništa o njegovim kompetencijama i preferencijama i skriva li se u njemu vrhunski liječnik, programer, ili neki budući Krleža.

 

Prosječna plaća iskrivljeni je rezultat najnižih i najviših primanja, u isti lonac bez distinkcije ubacuje 100 minimalaca i 10 menadžerskih plaća, pa nitko ozbiljan ne bi trebao imati iluzija da ta brojka nešto govori. Druga je priča medijalna plaća - ona koja pokazuje kako polovica zaposlenih prima upravo taj iznos ili manje. A ona je u lipnju bila čak 1000 kuna niža, točnije 5595 kuna.

 

Dakle, polovica od svih 1,59 milijuna radnika prima manje 5600 kuna. Još depresivniju sliku daju spomenuti kvartili i decili. Ovi prvi pokazuju da tri četvrtine zaposlenih neće za svoj rad dobiti više od 7515 kuna.

 

Ovi drugi pak pokazuju koliku plaću imaju desetine: čak 10 posto svih radnika, ugrubo 160.000 ljudi primit će manje od 3337 kuna neto. S druge strane, ako mjesečno dobijete više od 10.072 kune, nalazite se u najvišem ešalonu, jedan ste od deset "sretnika".

 

 

Život od rente

 

I tu je ta (jedna od) istina o plaćama u Hrvatskoj i financijska strana medalje zašto je masa ljudi otišla prema Austriji, Njemačkoj, Irskoj... Realna je to slika slabog potencijala za izdašne uplate u mirovinski i zdravstveni sustav što tek otvara pitanje kako će u mirovini zaista izgledati život današnjih radnika, barem onih koji nemaju drugih primanja mimo plaće poslodavca.

 

Žalosnije je, međutim, da je rast plaća u posljednje vrijeme tek posljedica izraženog manjka radne snage na koju su tvrtke nevoljko morale reagirati, a ne veće produktivnosti rada. Stručnjaci upozoravaju da bez rasta produktivnosti (po čemu smo na repu Europske unije) veće plaće nisu održive u duljem roku. A kako povećati produktivnost? Da bi se stvaralo više proizvoda, onih vrednijih po radniku, tvrtke moraju više investirati u nove tehnologije. Za to je nužna pretpostavka da ostvaruju dobit.

 

Radnici moraju biti educirani, razvijati nove vještine i biti otvoreni učenju. No, sve je to izgubljena bitka ako je društvo u cjelini zatvoreno (prema strancima, različitima i novim idejama), nesklono inovacijama i rigidno. Ili, naprosto na vlastitu štetu previše uljuljukano u lagodni život od rente i apsurdne razmjere infestacije iznajmljivanja.

 

Tu se začarani krug vraća na početak. Ono što moramo mijenjati nije samo ekonomska paradigma već cjelokupno razmišljanje. Ona uključuje kurikularnu, teritorijalnu, administrativnu i svaku drugu, pa i mentalnu, reformu o kojima se godinama priča i piše, a ništa ne ne događa.